Pitija i Damon su bili dva pitagorejska filozofa u školi Pitagore od Samije. Pitagorejska škola bila je poznata po svojim vrhunskim vrlinama i snazi svojih članova, etička i prije svega srcu, umu i duhu. 

Došao je dan kada će biti ispitani na ovo više nego na bilo koji drugi. 

Jednog dana, pitagorejac po imenu Pitija je bio lažno optužen i protiv njega su skovali zavjeru za urota protiv kralja Dionizija I. od Sirakuze. Lažno misleći da je zavjerenik, Pitiju su odvukli na dvor pred Velikog Kralja.

Začudo, Pitija nije htio da pokuša uvjeriti Kralja da nije kleo urotu. Znao je da bi to bilo gotovo nemoguće pa se pomirio sa sudbinom. Znajući da će umrijeti, imao je posljednji zahtjev; Pitija je molio Velikog Kralja da mu da malo vremena prije konačne presude, kako bi mogao riješiti svoje životne poslove sa ženom i djecom prije svog putovanja prema smrti.  

Kralj Dioniz I. iz Sirakuze, koji je samo labavo čuo za etiku prijateljstva Pitagorejca, znao je da su Pitagorejci tvrdili da postoji Božansko prijateljstvo. Želio je vidjeti kako će se ovo dvoje ponašati; pa mu je kralj odlučio dati neko vrijeme, ali samo pod jednim uvjetom da mu ne dopusti da pobjegne: Njegov najveći i životni prijatelj Damon, bit će držan kao talac i ako se Pitija ne vrati nakon što sredi svoje posljednje poslove, Damon će biti pogubljen umjesto Pitije. 

Znajući za prijateljstvo njih dvoje, Kralj je znao da će Pitija po svojoj savjesti biti dužan vratiti se. 

Kako je Damon bio nevin, to bi bila velika kazna za Pitiju, koji bi izgubio svog najvećeg prijatelja. Nevin čovjek bi platio životom. 

Damon je toliko volio i vjerovao svom pravom prijatelju Pitiju da je doista prihvatio ovaj zahtjev da se preda u zamjenu kako bi se njegov prijatelj mogao oprostiti od svoje obitelji prije svog posljednjeg putovanja, čak i bez pokušaja bijega. Dragovoljno bi se dao kao talac Dionizu iz Sirakuze, potpuno uvjeren u nevinost svog prijatelja. Toliko je volio Damona, da mu je želio dati neko posljednje vrijeme, u zamjenu za njegov život. 

Dok mu je svijet govorio da to poriče i da je lud da to uopće razmišlja, te da je Pitija kriv i da mora otići, on je odlučio stati uz svoje prijateljstvo. Dobro je poznavao Pitiju i znao je da on nikada ne bi učinio nešto poput spletkarenja protiv kralja. 

Prošli su dani dok je Damon držan kao zarobljenik, a Pitija se nije vraćao. Prolazio je dan za danom, a Kralj Dioniz je gubio strpljenje. 

Unutar sumorne i mračne ćelije, Damon je držan zaključan zbog zločina koji nikada nije počinio, dragovoljno plaćajući cijenu za svog prijatelja. Na kraju je Kralj Sirakuze izgubio strpljenje: namjeravao je voditi Damona na pogubljenje. 

“Dovedite mi da!”, povikao je Kralj, a čuvari su ga na silu izveli iz mraka ove ćelije koja je Damonu polako otimala um i razum. Ali ni jednom nije pomislio da Pitija neće stići, iako su gorki dani njegova nedolaska prolazili pored njega. 

“Tvoj prijatelj te je napustio, sada ćeš platiti cijenu svog života za njegov prijestup”, rekao je Kralj Damonu. “Kakva sramota ovako umrijeti nevin, ali koliko si bio naivniji da si stavio život na kocku za ovog svog takozvanog prijatelja!”. 

Damon je odmah odgovorio: ”Zato što volim svog prijatelja, da sam jako sretan da ću platiti ovu cijenu za njega kako bi on mogao živjeti umjesto mene: Uzmi moj život i dopusti mom prijatelju da bude slobodan i živi!”.   

Kako je Kralj bio šokiran njegovim odgovorom, upitao je Damona: “ Prihvatit ću tvoj zahtjev. Ipak, jesi li tako spreman izgubiti život, čak i ako si nevin, za svog prijatelja koji je kriv i koji te ostavio? Za što? Kakvo te je to ludilo obuzelo da želiš život dati za njega?”. 

“Ali on je moj prijatelj!”, rekao je Damon, na što Kralj, skrivajući koliko je zbunjen, odgovorio: “Shvaćam. Vodite ga na stratišta!”. 

Dok su stražari vukli Damona prema stratištima, on je hvalio Zeusa što mu je dao priliku da spasi svog prijatelja žrtvujući vlastiti život. “Oh Zeuse, hvala ti što si mi dopustio da na ovaj način blagoslovim svog pravog prijatelja Pitiju. Neka je blagoslovljeno Tvoje Ime u svim svjetovima iu najvećoj slavi! Hvala ti na ovoj prilici da dokažem svoje prijateljstvo i budem primljen među Bogove! Hvala ti što si mi dao priliku da umrem i svojom smrću spasim svog prijatelja!”. 

Kad su Kralj i Garda to čuli, bili su zbunjeni. Pomislili su u sebi “E, to je definicija luđaka i umobolnosti!”. 

Nedugo zatim, Damon je stavljen i vezan na drveno postolje kako bi bio pogubljen. Stražari su zbunjeno gledali Kralja Dionizija. “Moj Kralju, spremni smo ga pogubiti. Samo nam naredite!”, govorili su stražari.

“Čekajte”, odgovori kralj zamišljeno. “Dajmo mu malo vremena da može vidjeti sunce, ali ti Damone, imam pitanje za tebe. Kao što vidiš, tvog prijatelja koji je kriv nema nigdje. Zar se ne bojiš smrti?”. “Ne”, odgovorio je Damon. “Samo sam zahvalan što sam imao priliku učiniti ovo veliko djelo za svog prijatelja. Sada me brzo pogubite i neka on bude oslobođen svog zločina!”. 

Kralj je bio šokiran odgovorom. Zatim ga Kralj ponovno upita: “Zar uopće ne cijeniš svoj život? Jesi li ti budala da umreš za nepoštenog čovjeka koji te je napustio?”. 

Damon je tada odgovorio: “Prestani govoriti laži za mog prijatelja, Veliki Kralju. Molim vas, samo naprijed i brzo me pogubite!”. 

“Tako će se i dogoditi, za tebe Damone, jer ti si stvarno lud”, rekao je Kralj. 

Prošlo je neko vrijeme i naoštrene oštrice su bile spremne od stražara. Damon je konačno bio spreman za pogubljenje. Spreman dokrajčiti svoj život, svi su čekali da promatraju pogubljenje. 

Ali iz daljine se čuo glas “Damon, Damon, ovdje sam, Damon! Pustite ga! Ovdje sam!”. Bio je to glas Pitije koji je trčao što je brže mogao prema stratištu. “Uzmi moj život, ne njegov! Pusti ga!”, vikao je Pitija iz sveg glasa. 

Stražari su okrenuli glave kad su vidjeli čovjeka, gotovo u stanju ludila, kako mokar od glave do pete trči prema stratištima. Pitija je pao na koljena pred Kraljem Dionizijem i rekao: “Molim te moj kralju, oslobodi mog prijatelja i oduzmi mi život kako treba! Ja sam kriv, neka sam na njegovom mjestu!”, govori Pitija iako je znao da je nevin. 

“Priznat ću krivnju, samo ga skinite s postolja pogubljenja i stavite mene na njegovo mjesto, a mene brzo ubijte i poštedite mu život, pustite ga na slobodu, nevin je!”. 

Kralj je pogledao Pitijinu odjeću i rekao: “Dakle, i ti se činiš ludim poput njega. Zašto to je odjeća mokra, a ovdje si bez sandala, a i tunika ti je poderana?”. Pitija mu na to odgovori: “Bio sam u brodolomu koji se dogodio u blizini Sirakuze, a onda sam morao plivati i trčati sve do ovamo, nadajući se da ću stići na vrijeme za svoje pogubljenje, Kralju moj.”

Kralj je pao u zamišljeno stanje, ali samo na nekoliko sekundi, a zatim je glasno rekao: “Odvežite Damona i stavite Pitiju na njegovo mjesto. Nastavite s ovim pogubljenjem. Nemamo cijeli dan! Ali prvo neka međusobno razmijene posljednje riječi.”

“NE!!!!” Damon je vikao dok su ga odvezivali. “Veži me natrag! Ja sam taj koji danas umire!”. 

Kralj je kimnuo stražarima da skinu Damona s lanaca, a Damon, u ošamućenom stanju od svih dana provedenih u zatvoru, potrčao je prema Pitiji koji je bio odvezan i rekao: “Brate moj i prijatelju, jako si mi nedostajao, hvala ti što si došao, ali nisi trebao doći! Trebao si znati da sam odlučio prihvatiti da budem smaknut. Trebao si pobjeći, daleko odavde!”. 

Pitija mu ljutito odgovori: “Ne, tebi trebaju duži dani, a čak i ako sam nevin, umrijet ću za tvoje dobro da se ti vratiš svojoj obitelji, i ti imaš obitelj! Nisam preplivao sve ove beskrajne milje od brodoloma samo da vidim kako umireš, nego samo da bih ja umro umjesto tebe! Neću uzeti riječ u ovo! Straža, uzmite me odmah, a ne njega!”. 

Dok je Kralj gledao, podigao je ruku da čuvari čekaju. Kralj je bio znatiželjan vidjeti ostatak događaja, dok su se dva prijatelja svađala i napadala jedan drugog tko će na kraju umrijeti. 

Što su više vremena ostajali ondje, svaki je drugome davao drugačiji povod i razlog zašto bi jedan trebao biti pogubljen umjesto drugoga, u ljutnji i agoniji. Svaki je neprestano pokušavao uvjeriti kralja da ga pogubi umjesto njegova prijatelja. Obojica su također razgovarala sa stražarima i pokušali apelirati kralja za to. 

“DOSTA!” reče Kralj. I oboje su odmah stali. Damon i Pitija zbunjeno su gledali Kralja, kao da su zaboravili da on uopće postoji. “Odlučio sam što ću vam oboma učiniti”, rekao je kralj sa stankom. Damon i Pitija su pogledali u kralja, misleći da će ovoga puta biti zajedno pogubljeni zbog scene koju su izazvali.

“Moja je odluka”, nastavio je Kralj, “da ću vas oboje osloboditi. Oslobodit ću vas jer ovakvo prijateljstvo još nisam vidio, ali u jednom stanju!”. 

“Koji je uvjet, Kralju Dionizije?”, upita Damon dok je Pitija izgledao jednako zbunjen. 

“Uvjet da mi dopustite da postanem prijatelj među vama, jer u takvom prijateljstvu vidim djelo Bogova i jako sam ponižen!”. 

Damon i Pitija su oboje odbili, jer su naveli da su najbolji prijatelji. Pitija je nastavio: “Ali prihvatiti bilo koga drugoga u naše prijateljstvo, narušilo bi naše prijateljstvo, moj Gospodaru, tako da bi nas sad mogao oboje ubiti jer smo te odbili i mi to razumijemo. Mi smo pitagorejci pa ne možemo to učiniti za jednoga tko nije jedan od nas”, rekao je Pitija. 

Kralj je nakon razmišljanja o svemu ovome odgovorio: “Nisam u položaju raskinuti prijateljstvo koje su Bogovi stvorili na ovaj način! Oboje ste slobodni. I neka svi upamte, suci i porota, sva moja garda, da su danas vidjeli pravo čudo prijateljstva od strane Bogova! Odredili ste prijateljstvo za sve eone koje dolaze! Slobodni ste, oboje! I recite mi gdje mogu naći vašeg učitelja Pitagoru, da i ja postanem njegov skromni učenik!”.